Valli, Alida glumica (Pula, 31. V. 1921 – Rim, 21. IV. 2006.). Rodni grad napušta 1935. godine i odlazi u Rim kako bi postala glumica. Debitirala je 1936. godine, stekla veliku popularnost glumeći u romantičnim komedijama i melodramama, takozvanim filmovima bijelih telefona, pokazavši u svojim ostvarenjima iznimnu sugestivnost lica.
Godine 1940. snima Manon Lescaut, S druge stane ljubavi u režiji Carminea Gallonea i Mali staromodni svijet Marija Soldatija, u kojima je tumačila junakinje romantičnih vizija ali i izgubljenih iluzija. U tom je razdoblju dojmljivost njezinih krupnih planova možda najspektakularnije došlo do izražaja 1942. godine u djelu Mi živi (i njegovu nastavku Zbogom, Kira) u režiji Goffreda Alessandrinija. Po završetku Drugog svjetskog rata dolazi u Hollywood te dobija ulogu ultimativne femme fatale koja samom svojom pojavom nagoni muškarca na ubojstvo u Hitchcockovom Slučaju Paradine (1947.). Nakon neuspjeha filma Valli ubrzo napušta Hollywood.
Najveće ostvarenje kojim je stekla svjetsku slavu i po kojem je danas vjerojatno najpoznatija je britanski film: Treći čovjek, redatelja Carola Reeda (1949.). Tada je postala zvijezdom, iako ne u Hollywoodu nego u Europi, Alida Valli taj status zadržava sve do početka šezdesetih, nadvladavši početkom pedesetih godina i neke uobičajene glumačke nevolje, poput skandaloznog razvoda od prvog supruga, slikara i skladatelja Oscara de Mejoa i još većeg skandala (koji je potaknuo Fellinija na njegovu satiru rimskih mondenih krugova u Slatkom životu) kada je njezin tadašnji ljubavnik, skladatelj i pijanist Pierro Picconi optužen za ubojstvo mlade manekenke.
Iako se od skandala oporavila, Valli nikada nije dosegla popularnost pučkih zvijezda poput Gine Lollobrigide i Sophije Loren, vjerojatno manje zbog spomenutih afera, a više zbog svojevrsnog aristokratizma nastupa koji joj je, međutim, omogućio i najbolju kreaciju, onu grofice Livie Serpieri u Sensu Luchina Viscontija (1954). Iako je Visconti izvorno za ulogu želio Ingrid Bergman (još jedno Selznickovo otkriće), Alida Valli se savršeno uklopila u njegovu težnju da konvencijama melodrame reinterpretira povijest, u ovom slučaju Risorgimento. Njezini sljedeći veliki filmovi su: Krik Michelangela Antonionija (1957.), Oči bez lica Georgesa Franjua (1959.), Tako duga odsutnost Henrija Colpija (1961.), Strategija pauka Bernarda Bertoluccija (1970.) i Razgovori karmelićanki redatelja Philippea Agostinija iz 1961. godine. Do svoje smrti 21. travnja 2006. u Rimu, a i nadalje, filmovima zahvaljujući, Valli je ostala jedna od ikona filmskog klasicizma kao zlatne ere u povijesti sedme umjetnosti. Pulsko gradsko kino je 2008. godine po ovoj znamenitoj talijanskoj glumici dobilo ime.
Nisam stavio Ljubu zbog istog korena, ali mi se i ta varijanta sviđala. Izbacuje se, naravno, slovo "I" između "micubišija" i "škode" ("Micubiši" i "škoda" po Vali).
Pa ja sam zrnce neviniji u razmišljanju-stoga je Ljuba a ne Vali.Premda me podnaslov vodio u druge vode(grešne misli),ali za ujutro? (Rekli bi zlobnici-ha-ha-ha).
13 коментара:
MICU BI ŠIŠKO DA POLJUBI (ako je to Ljuba na koju mislim)
Micu bi Šiško da povali!
Pablo
Ovo mi se čini ispravnijim!
Valli, Alida glumica (Pula, 31. V. 1921 – Rim, 21. IV. 2006.). Rodni grad napušta 1935. godine i odlazi u Rim kako bi postala glumica. Debitirala je 1936. godine, stekla veliku popularnost glumeći u romantičnim komedijama i melodramama, takozvanim filmovima bijelih telefona, pokazavši u svojim ostvarenjima iznimnu sugestivnost lica.
Godine 1940. snima Manon Lescaut, S druge stane ljubavi u režiji Carminea Gallonea i Mali staromodni svijet Marija Soldatija, u kojima je tumačila junakinje romantičnih vizija ali i izgubljenih iluzija. U tom je razdoblju dojmljivost njezinih krupnih planova možda najspektakularnije došlo do izražaja 1942. godine u djelu Mi živi (i njegovu nastavku Zbogom, Kira) u režiji Goffreda Alessandrinija. Po završetku Drugog svjetskog rata dolazi u Hollywood te dobija ulogu ultimativne femme fatale koja samom svojom pojavom nagoni muškarca na ubojstvo u Hitchcockovom Slučaju Paradine (1947.). Nakon neuspjeha filma Valli ubrzo napušta Hollywood.
Najveće ostvarenje kojim je stekla svjetsku slavu i po kojem je danas vjerojatno najpoznatija je britanski film: Treći čovjek, redatelja Carola Reeda (1949.). Tada je postala zvijezdom, iako ne u Hollywoodu nego u Europi, Alida Valli taj status zadržava sve do početka šezdesetih, nadvladavši početkom pedesetih godina i neke uobičajene glumačke nevolje, poput skandaloznog razvoda od prvog supruga, slikara i skladatelja Oscara de Mejoa i još većeg skandala (koji je potaknuo Fellinija na njegovu satiru rimskih mondenih krugova u Slatkom životu) kada je njezin tadašnji ljubavnik, skladatelj i pijanist Pierro Picconi optužen za ubojstvo mlade manekenke.
Iako se od skandala oporavila, Valli nikada nije dosegla popularnost pučkih zvijezda poput Gine Lollobrigide i Sophije Loren, vjerojatno manje zbog spomenutih afera, a više zbog svojevrsnog aristokratizma nastupa koji joj je, međutim, omogućio i najbolju kreaciju, onu grofice Livie Serpieri u Sensu Luchina Viscontija (1954). Iako je Visconti izvorno za ulogu želio Ingrid Bergman (još jedno Selznickovo otkriće), Alida Valli se savršeno uklopila u njegovu težnju da konvencijama melodrame reinterpretira povijest, u ovom slučaju Risorgimento.
Njezini sljedeći veliki filmovi su: Krik Michelangela Antonionija (1957.), Oči bez lica Georgesa Franjua (1959.), Tako duga odsutnost Henrija Colpija (1961.), Strategija pauka Bernarda Bertoluccija (1970.) i Razgovori karmelićanki redatelja Philippea Agostinija iz 1961. godine. Do svoje smrti 21. travnja 2006. u Rimu, a i nadalje, filmovima zahvaljujući, Valli je ostala jedna od ikona filmskog klasicizma kao zlatne ere u povijesti sedme umjetnosti. Pulsko gradsko kino je 2008. godine po ovoj znamenitoj talijanskoj glumici dobilo ime.
I bolje :-))
Pablo
za Šiška?
Nisam shvatio koje se slovo ispušta u rješenju.
Nisam stavio Ljubu zbog istog korena, ali mi se i ta varijanta sviđala. Izbacuje se, naravno, slovo "I" između "micubišija" i "škode" ("Micubiši" i "škoda" po Vali).
Pa ja sam zrnce neviniji u razmišljanju-stoga je Ljuba a ne Vali.Premda me podnaslov vodio u druge vode(grešne misli),ali za ujutro? (Rekli bi zlobnici-ha-ha-ha).
Obziromna poo dva znaka mene je vuklo na MICUBIŠIJI i ŠKODE.
Pamtiš li Luka Krakerovu antologijsku-DUŽDEVA SULICA!
Da, imam ga u arhivi ZG Revija br. 80, proljeće 2000 (piše mi autor Bajo)
Nećemo Šiška, hoćemo Saška! :)
:)
Постави коментар